Knjige za radoznali um i osetljivu dušu

iliti

knjige novih horizonata, knjige smeha i sete, knjige bistre zamišljenosti i nadahnutih priča.
Pametne i voljive knjige.

NIČIJA

Žene se dele na ničije, nečije i svačije.
Ti si naišao na ničiju.
Bolje bi mnogo bilo da si naišao na nečiju.
Jer nečija je nečija,
navikla je da pripada,
pa kako je jednom bila nečija,
može postati i tvoja.
A ova što je vazda ničija,
ni na šta nije ni navikla.
Nije ni morala da se navikava.

A ti misliš - Dobro je:
ničija je slobodna.
Pa ničija je baš i ničija
zato što tako voli slobodu
i što nikad ne bi postala nečija.

Svačija je isto nečija,
samo što je previše nečija,
ali uz dobre razloge
može postati umereno nečija,
pa opet može postati samo tvoja.

Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija,
kad je to zapravo najgore što može da ti se desi?


SA KOJE STRANE

Reci mi jedno:
- Na kojoj strani ti je ratovao deda pre pedeset godina?
Sigurno ne sa iste strane kao moj deda...
Ovakvo naše neslaganje ne može biti kratkog veka,
i ovo mora trajati decenijama,
i imati predistoriju i iscrpnu uvodnu priču,
pa smo mi zapravo epilog,
žrtve uvodne priče.

I dedovi nam se sad smeju sedeći na nekom oblaku,
svako ponosan na svoga pretka.
Tvoji poljupci zapravo su deo ratne odštete, zar ne?
Ti si dovoljno gord
da ti je deda mogao biti neki mučitelj,
A ja znam da budem ponizna kao da mi je deda postao kapo
da je pristao da cinkari sve redom i da drugom služi
samo da bi goli život sačuvao.
A znam da nije,
slike i priče kažu drugačije.
Ili sam ja povukla na nekog tuđeg dedu koji je morao biti izdajnik,
ili na nekog mekanog i nečujnog, što se smanjivao pred zatvorskom kapijom
ne bi li neki paket sinu doturio,
Činilo mu se da je topla pogača važnija od progutanog ponosa.
Sa druge strane sigurno su mu se smejali tvoji preci
i oholo pričali ko je taj dan prvi popustio pred batinama
i čija kičma najviše krvari.

Reci mi još jedno: Da li je baka čekala dedu?
I ako jeste, sigurno nije onako kako je čekala moja baka.
Bez sumnje je negde neku računicu imala, kao što si joj i ti sklon.
Čekaće ga do zadnjeg dana koji sebi za čekanje proglasi,
a onda će se bez reči spakovati, uzeti decu i zauvek otići.
Ali ako se vojnik vrati i sat vremena pre nego što je zamakla putem,
raširiće ruke i priviti uz smešak ruke vojnika uz svoje grudi,
kao da joj tako nešto nije ni moglo pasti na poštenu pamet.

Na koga si god povukao, najmanje si na sebe.
I ljubeći tebe - ljubim tog oholog dedu i nevernu baku
i osećam kako izdajem onog starca što čeka sa paketom,
i neku staricu koju možda i ne poznajem.
I zbog sebe oprostila bih i prešla, ali zbog tih nepoznatih
koje ne videh nikad,
ali osećam i znam da su negde uz krst pokopani,
ne mogu.
I neću.


KAKO SMO SE IGRALI SA POKOJNOM BAKOM

Sa pokojnom bakom igrali smo se zatvorenika
tako što je zatvorimo na terasu,
ponekad dodamo komad hleba il’ čašu vode,
gledamo iza stakla njenu nemoć,
pa se smejemo, dugo se smejemo...
A ona nas gleda staračkim očima,
upalim dupljama, krezavom vilicom,
srećna što je puštamo da bude deo igre.
A mi... zli, ko što samo dobra deca umeju da budu,
govorimo joj što je u zatvoru i šta je još čeka.

Sa pokojnom bakom igrali smo se i kazne,
jer zatvorenici nisu samo u ćelijama,
pa joj stavimo prutić preko močvare
pune živog blata i kažemo:
- Ajde, bako, pređi preko...
A ona, k’o cirkuski igrač, vešta i tanka,
k’o na koncu preko provalije,
deo po deo na vrhovima prstiju...
A mi se smejemo, dugo se smejemo...
Šta bre - smejemo se?
Ma do vazduha ne možemo da dođemo,
srećni zbog novog zla i novog užasa
naslućujući čarobnu stvar
da naša domišljatost nema granica
sve ljubeći požudno privid naše moći
i despotski se napijajući vina, il’ suza,
osećajući miris potpune vladavine.

Sa pokojnom bakom bilo je lakše nego sa mnom, zar ne?
Ti, neobični dželatu, što kradeš mi ideje,
pa me zatvoriš na terasu mojih uspomena,
i puštaš me da se sećam,
a ne javljaš se danima,
znajući da su to hleb i voda koji su mi potrebni,
i tvoja ćutnja još je glasnija od smeha.
Puštaš me da budem seoska starica
zatvorena na terasi, sred grada i betona,
Puštaš me da budem pokraj živog blata,
a znaš da ću teško preći preko puta,
i da će me zapljusnuti i potopiti blato,
baš tad kad me nadvladaju sopstvene radosti.

Sad dobro znam da nema razlike,
da sve isto je,
gledao sa one ili ove strane stakla,
isto ćeš videti - sa obe je staračko oko.
Čak i kad misliš da to je dete
u šarenoj suknjici na plave cvetiće,
cvetić ne postoji, to privid je zenice,
obične luke za usidrene suze...
I sad dobro znam da kad kopaš bunar,
ti ne kopaš bunar.
I kad tražiš vodu, ti ne tražiš vodu,
već to ovi iz zemlje prave tunel,
pa si ih susreo na pola puta.
Da l' će se oni nadisati vazduha il’ ti napiti vode,
isto je, jer tu nema suprotnih strana.
Sve je to isti put na kom se kad tad svi susretnu.
I zato ti, sam, gutaj svoj hleb
i nemoj me čekati pokraj močvare.
Pusti me da vidim tren kad se žrtva i dželat,
starac i dete, tuga i obest, kikot i šapat
tek samo dodirnu, i onda prepoznaju
pa gorko poljube sebe u ogledalu.

Sa pokojnom bakom igrali smo se surovo,
dok jednog dana nismo shvatili da je više nemamo.
A kraj starog drvenog krsta, nema mesta ni za kakve igre,
samo tek za jabuku, kocku šećera il' kutiju ratluka...